Reportage intro
Black and white on the walls: the Partizan fans who make art
In Dorćol, Belgrade’s oldest neighbourhood, you look up and find yourself face to face with a portrait. An actor in a black-and-white jersey, a poet with a stern gaze, a jazz singer, a goalkeeper from the 1960s. They are black-and-white portraits painted on the façades of apartment buildings, almost always with a line of text beside them. I came across them by chance and took them for footballers. They are something more curious: the open-air gallery of a group of Partizan supporters who decided to declare their love for the club with brushes, poems and fanzines.
The group is called Grobarski Trash Romantizam, GTR for short. Grobari, “gravediggers”, is the historic nickname of Partizan fans, coined as a jibe by their rivals because of the funereal colours and later worn with pride. “Trash romanticism” is the rest of the story, and it begins, as it should, with a broken heart.
It is late September 2012. Ivan Lovrić, a 26-year-old from Žarkovo on the outskirts of Belgrade, has just been dumped by his girlfriend. To console himself he takes the opening line of a Byron poem, “She walks in beauty, like the night”, and finishes it his own way: “and I live for Partizan and fight”. He posts it on Facebook. His friend Ivan Sarajčić comments: “And thus Grobarski Trash Romantizam was born.” From then on the two of them, Lovrić on the poetry and Sarajčić on the design, start making “slight interventions” on famous works. Byron, Baudelaire, Poe, Munch, Van Gogh, Orwell, Yesenin, Schopenhauer: all reworked in black and white, to build a parallel universe in which everything is Partizan. The ex-girlfriend, with the irony that defines the group, is now credited as “the GTR muse”.
The joke catches on. A fanzine follows, solemnly subtitled “a periodical of art and philosophy”, which Serbian Wikipedia describes as satirical and parodic: culture, art and literature seen through the eyes of a Partizan fan. On their Facebook page they call themselves a guerrilla, non-profit project of a satirical-artistic nature; by 2015 they already had more than 26,000 followers. Remarkably, the fanzine is liked by every faction of the Partizan terraces, which in Belgrade are divided and often at war with themselves. GTR, however, is careful to say it represents only itself: independent of the club, belonging to none of the Grobari factions, while having friends in all of them. Instagram
The slogans say a lot about the spirit. “Smrt fašizmu, živeo Partizan”, death to fascism, long live Partizan, echoes the Yugoslav partisan salute and recalls the club’s origins, founded in 1945 by the liberation army. “Život je kratak, umetnost lepa, a Partizan večan”: life is short, art is beautiful, Partizan is eternal. And a banner that became famous: “With a book against zvezdism”, where “zvezdism” (from Zvezda, Red Star) stands for everything GTR rejects in Serbian football culture: machismo, violence, criminal infiltration.
GTR also has a soundtrack. Grupa JNA is a Belgrade punk-rock band founded in 2010 and devoted exclusively to Partizan; the name comes from the stadium’s old name, Stadion JNA. Frontman Marko Trmčić “Krsma” and guitarist “Tica” sing lyrics largely written by Lovrić. And they are the co-authors of the murals: every piece is signed “GTR i Grupa JNA”.
The first mural appeared at the stadium, near the north stand, and depicts the “generation of 1966”, the team that reached the European Cup final against Real Madrid. It was painted by Milan Milosavljević “Derox”, a Belgrade muralist with twenty years in the trade, who has since painted the entire series with his own hand. Then the portraits moved to Dorćol and changed in nature: no longer just players, but writers, actors, musicians. The style stays the same: black and white, the subject often in a Partizan shirt, one of their own quotes alongside. The poet Brana Petrović: “there has always been something poetic in Partizan’s play”. The actor Mija Aleksić: “more and more young people support Partizan”. Tanja Bošković: “let’s play the most beautiful game”. Bogdan Diklić: “besides acting, my two great passions are drums and KK Partizan”. Beneath the basketball player Predrag Danilović: “there is no greater gentleman than a Partizan man”.
The selection criterion is openly stated and disarming: artists who publicly declared themselves Grobari, but also those who, in GTR’s view, would have been. That is how George Orwell, who fought fascism in Spain alongside the club’s future founders, and Joe Strummer, who worked as a gravedigger before The Clash, ended up on the walls of Belgrade.
The aim, they say, is to create “an open-air gallery for the citizens” and to tie football support to the values of civil society. Lovrić adds, with a wink, that property prices in Dorćol may have gone up thanks to the murals.
Not everyone approved. More than once, most recently in spring 2024, the Dorćol murals were covered in black paint in a single night. Each time Derox returned with his brushes and repainted them one by one. “Art always survives, because it is immaterial,” was GTR’s reply. The photographs in this gallery, taken in Dorćol and around the stadium, show the murals as they are today: back, and intact.
Note. The photographs in this gallery depict: FK Partizan 1966, Zoran Radmilović, Zoran Kostić Cane, Momčilo “Moca” Vukotić, Duško Radović, Aleksandar Gavrić, Milan Mladenović, Tanja Bošković, Goran Veličković, Petar Borota, Miloš Mileusnić, Nebojša “Uške” Vučićević, Dušan Trbojević, Eddy Grant, Stjepan Bobek, Dragan Mance, Borivoje “Bora” Todorović, Miroslav Gajić, Branko Rašović, Diego Maradona. The Diego Maradona mural and the one depicting a gangster figure are not attributable to Milan Milosavljević “Derox”.
Bianco e nero su muro: i tifosi del Partizan che fanno arte
A Dorćol, il quartiere più antico di Belgrado, capita di alzare gli occhi e trovarsi davanti un volto. Un attore in maglia bianconera, un poeta dallo sguardo severo, una cantante jazz, un portiere degli anni Sessanta. Sono ritratti in bianco e nero dipinti sulle facciate dei palazzi, quasi sempre accompagnati da una frase. Li ho incontrati per caso e li ho scambiati per calciatori. Sono qualcosa di più curioso: la galleria a cielo aperto di un gruppo di tifosi del Partizan che ha deciso di raccontare il proprio amore per la squadra con pennelli, poesie e fanzine.
Il gruppo si chiama Grobarski Trash Romantizam, GTR. Grobari, “becchini”, è il soprannome storico dei tifosi del Partizan, nato come sfottò dei rivali per via dei colori funerei e adottato poi con orgoglio. Il “romanticismo trash” è il resto della storia, che comincia, come si conviene, con un cuore spezzato.
È la fine di settembre del 2012. Ivan Lovrić, ventiseienne di Žarkovo, periferia di Belgrado, viene lasciato dalla fidanzata. Per consolarsi prende il primo verso di una poesia di Byron, “She walks in beauty, like the night”, e lo completa a modo suo: “and I live for Partizan and fight”. Lo pubblica su Facebook. L’amico Ivan Sarajčić commenta: “E così è nato il Grobarski Trash Romantizam”. Da quel momento i due, Lovrić alla parte poetica e Sarajčić al design, cominciano a “intervenire leggermente” su opere celebri. Byron, Baudelaire, Poe, Munch, Van Gogh, Orwell, Esenin, Schopenhauer: tutti rivisitati in bianconero, per costruire un universo parallelo in cui tutto è Partizan. L’ex fidanzata, con l’ironia che contraddistingue il gruppo, è oggi accreditata come “musa di GTR”.
Il gioco funziona. Nasce un fanzine, sottotitolato con solennità “rivista di arte e filosofia”, che Wikipedia serba definisce satirico e parodistico: cultura, arte e letteratura viste dal punto di vista del tifoso del Partizan. Sulla pagina Facebook si presentano come progetto guerrigliero, non profit, a carattere satirico-artistico; nel 2015 i follower superano già i 26.000. E la cosa notevole è che il fanzine piace a tutte le fazioni della curva, che a Belgrado è divisa e spesso in conflitto con se stessa. GTR, però, tiene a dire che rappresenta solo se stessa: indipendente dal club, estranea a tutte le fazioni dei Grobari, pur avendo amici in ognuna. Instagram
Gli slogan dicono molto dello spirito. “Smrt fašizmu, živeo Partizan”, morte al fascismo, viva il Partizan, riprende il saluto partigiano jugoslavo e richiama le origini del club, fondato nel 1945 dall’esercito di liberazione. “Život je kratak, umetnost lepa, a Partizan večan”: la vita è breve, l’arte è bella, il Partizan è eterno. E uno striscione diventato celebre: “Con un libro contro lo zvezdismo”, dove lo “zvezdismo” (da Zvezda, la Stella Rossa) sta per tutto ciò che GTR rifiuta del tifo serbo: machismo, violenza, infiltrazioni criminali.
Accanto a GTR c’è una colonna sonora. Grupa JNA è una band punk-rock belgradese fondata nel 2010 e dedicata esclusivamente al Partizan; il nome viene dal vecchio nome dello stadio, Stadion JNA. Il frontman Marko Trmčić “Krsma” e il chitarrista “Tica” cantano testi scritti in buona parte da Lovrić. E sono proprio loro i coautori dei murales: tutte le opere sono firmate “GTR i Grupa JNA”.
Il primo murale compare allo stadio, vicino alla tribuna nord, e raffigura la “generazione del 1966”, quella che arrivò alla finale di Coppa dei Campioni contro il Real Madrid. A dipingerlo è Milan Milosavljević “Derox”, muralista belgradese con vent’anni di mestiere, che da allora ha firmato con la sua mano l’intera serie. Poi i ritratti si spostano a Dorćol e cambiano natura: non più solo giocatori, ma scrittori, attori, musicisti. Lo stile resta lo stesso: bianco e nero, il personaggio spesso in maglia del Partizan, una sua citazione accanto. Il poeta Brana Petrović: “nel gioco del Partizan c’è sempre stato qualcosa di poetico”. L’attore Mija Aleksić: “sempre più giovani tifano Partizan”. Tanja Bošković: “giochiamo il gioco più bello”. Bogdan Diklić: “oltre alla recitazione, le mie passioni sono la batteria e il KK Partizan”. Sotto il cestista Predrag Danilović: “non c’è maggiore gentiluomo di un partizanovac”.
Il criterio di scelta è dichiarato e disarmante: artisti che si sono pubblicamente detti Grobari, ma anche quelli che, secondo GTR, lo sarebbero stati. È così che sui muri di Belgrado finiscono George Orwell, che in Spagna combatté il fascismo accanto ai futuri fondatori del club, o Joe Strummer, che prima dei Clash faceva il becchino.
L’obiettivo, dicono, è creare “una galleria a cielo aperto per i cittadini” e legare il tifo ai valori della società civile. Lovrić aggiunge, ironico, che forse i prezzi degli appartamenti a Dorćol sono saliti grazie ai murales.
Non tutti hanno gradito. Più di una volta, l’ultima nella primavera del 2024, i murales di Dorćol sono stati coperti di vernice nera in una sola notte. Ogni volta Derox è tornato con i pennelli e li ha rifatti uno per uno. “L’arte sopravvive sempre, perché è immateriale”, ha risposto GTR. Le foto di questa galleria, scattate a Dorćol e intorno allo stadio, mostrano i murales come sono oggi: ritornati, e intatti.
Nota. Nelle foto di questa galleria sono rappresentati: FK Partizan 1966, Zoran Radmilović, Zoran Kostić Cane, Momčilo “Moca” Vukotić, Duško Radović, Aleksandar Gavrić, Milan Mladenović, Tanja Bošković, Goran Veličković, Petar Borota, Miloš Mileusnić, Nebojša “Uške” Vučićević, Dušan Trbojević, Eddy Grant, Stjepan Bobek, Dragan Mance, Borivoje “Bora” Todorović, Miroslav Gajić, Branko Rašović, Diego Maradona. I murales di Diego Maradona e del ganster non sono attribuibili a Milan Milosavljević “Derox”
Crno-belo na zidovima: navijači Partizana koji stvaraju umetnost
Na Dorćolu, najstarijem beogradskom kvartu, podignete pogled i nađete se licem u lice s portretom. Glumac u crno-belom dresu, pesnik strogog pogleda, džez pevačica, golman iz šezdesetih. To su crno-beli portreti naslikani na fasadama stambenih zgrada, gotovo uvek s rečenicom pored njih. Naišao sam na njih slučajno i pomislio da su fudbaleri. Oni su nešto zanimljivije: galerija na otvorenom jedne grupe navijača Partizana koja je odlučila da svoju ljubav prema klubu iskaže četkicama, pesmama i fanzinima.
Grupa se zove Grobarski treš romantizam, skraćeno GTR. „Grobari“ je istorijski nadimak navijača Partizana, koji su protivnici smislili kao podsmeh zbog pogrebnih boja, a koji je kasnije ponosno prihvaćen. „Treš romantizam“ je ostatak priče, a ona počinje, kako i priliči, slomljenim srcem.
Kraj je septembra 2012. Ivana Lovrića, dvadesetšestogodišnjaka sa Žarkova, upravo je ostavila devojka. Da bi se utešio, uzima prvi stih Bajronove pesme She walks in beauty, like the night i dovršava ga na svoj način: and I live for Partizan and fight. Objavljuje to na Fejsbuku. Njegov prijatelj Ivan Sarajčić komentariše: „I tako je nastao Grobarski treš romantizam.“ Od tada njih dvojica, Lovrić zadužen za poeziju, a Sarajčić za dizajn, počinju sa „blagim intervencijama“ na poznatim delima. Bajron, Bodler, Po, Munk, Van Gog, Orvel, Jesenjin, Šopenhauer: svi prerađeni u crno-belo, kako bi se izgradio paralelni univerzum u kojem je sve Partizan. Bivša devojka, s ironijom koja krasi grupu, danas se vodi kao „muza GTR-a“.
Šala je upalila. Sledi fanzin, svečano podnaslovljen „časopis za umetnost i filozofiju“, koji srpska Vikipedija opisuje kao satiričan i parodičan: kultura, umetnost i književnost viđene očima navijača Partizana. Na svojoj Fejsbuk stranici predstavljaju se kao gerilski, neprofitni projekat satirično-umetničkog karaktera; već 2015. imali su više od 26.000 pratilaca. Ono što je upečatljivo jeste da se fanzin dopada svim frakcijama partizanovske tribine, koja je u Beogradu podeljena i često u sukobu sama sa sobom. GTR, međutim, naglašava da predstavlja samo sebe: nezavisan od kluba, ne pripada nijednoj frakciji Grobara, a prijatelje ima u svim. Instagram
Parole govore mnogo o duhu pokreta. „Smrt fašizmu, živeo Partizan“ preuzima jugoslovenski partizanski pozdrav i podseća na korene kluba, osnovanog 1945. u okviru oslobodilačke vojske. „Život je kratak, umetnost lepa, a Partizan večan.“ I transparent koji je postao čuven: „Knjigom protiv zvezdizma“, gde „zvezdizam“ (od Zvezde, Crvene zvezde) označava sve što GTR odbacuje u srpskoj navijačkoj kulturi: mačizam, nasilje, kriminalne infiltracije.
GTR ima i svoj saundtrek. Grupa JNA je beogradski pank-rok bend osnovan 2010. i posvećen isključivo Partizanu; ime nosi po starom nazivu stadiona, Stadion JNA. Frontmen Marko Trmčić Krsma i gitarista Tica pevaju tekstove koje je uglavnom napisao Lovrić. I upravo su oni koautori murala: svako delo potpisano je sa „GTR i Grupa JNA“.
Prvi mural pojavio se kod stadiona, pored severne tribine, i prikazuje „generaciju 1966“, tim koji je stigao do finala Kupa šampiona protiv Real Madrida. Naslikao ga je Milan Milosavljević Deroks, beogradski muralista s dvadeset godina zanata, koji je od tada svojom rukom naslikao čitavu seriju. Potom su se portreti preselili na Dorćol i promenili prirodu: više ne samo igrači, već pisci, glumci, muzičari. Stil ostaje isti: crno-belo, lik često u dresu Partizana, pored njega njegov citat. Pesnik Brana Petrović: „U igri Partizana oduvek je bilo nečeg poetskog.“ Glumac Mija Aleksić: „Sve više mladih navija za Partizan.“ Tanja Bošković: „Igrajmo najlepšu igru.“ Bogdan Diklić: „Pored glume, dve velike strasti su mi bubnjevi i KK Partizan.“ Ispod košarkaša Predraga Danilovića: „Nema veće gospode od partizanovaca.“
Kriterijum izbora je otvoreno iznet i razoružavajući: umetnici koji su se javno izjasnili kao grobari, ali i oni koji bi, po mišljenju GTR-a, to bili. Tako su na beogradskim zidovima završili Džordž Orvel, koji se u Španiji borio protiv fašizma rame uz rame s budućim osnivačima kluba, i Džo Stramer, koji je pre Klaša radio kao grobar.
Cilj je, kažu, da se napravi „ulična galerija u kojoj će građani uživati“ i da se navijanje poveže s vrednostima građanskog društva. Lovrić dodaje, uz osmeh, da su cene stanova na Dorćolu možda porasle zahvaljujući muralima.
Nisu svi bili oduševljeni. Više puta, poslednji put u proleće 2024, dorćolski murali su za jednu noć prekrečeni crnom bojom. Svaki put se Deroks vraćao sa četkicama i ponovo ih slikao, jedan po jedan. „Umetnost uvek nadživi, jer je nematerijalna“, odgovorio je GTR. Fotografije u ovoj galeriji, snimljene na Dorćolu i oko stadiona, prikazuju murale kakvi su danas: vraćeni, i netaknuti.
Napomena. Na fotografijama u ovoj galeriji prikazani su: FK Partizan 1966, Zoran Radmilović, Zoran Kostić Cane, Momčilo Moca Vukotić, Duško Radović, Aleksandar Gavrić, Milan Mladenović, Tanja Bošković, Goran Veličković, Petar Borota, Miloš Mileusnić, Nebojša Uške Vučićević, Dušan Trbojević, Edi Grant, Stjepan Bobek, Dragan Mance, Borivoje Bora Todorović, Miroslav Gajić, Branko Rašović, Dijego Maradona. Mural Dijega Maradone i onaj s likom gangstera ne mogu se pripisati Milanu Milosavljeviću Deroksu.